Obilježimo Dan prava djeteta
Dana 20. Studenog 1989, godine je Opća skupština UN-a prihvatila Konvenciju o pravima djeteta te se taj dan obilježava u cijelom svijetu kao Dan prava djeteta.
Tog dana Centar inkluzivne potpore IDEM se uvijek tijekom svojih 18 godina postojanja preispituje da li je i u kojoj mjeri doprinijelo ostvarenju prava djece.
I to one djece koja sa znatno više teškoća nego njihovi vršnjaci prolaze svoj školski put, jer nailaze zajedno sa svojim roditeljima i učiteljima na mnoštvo velikih izazova.
U skladu s misijom CIP IDEM nastojimo pronaći prave putove prevladavanja prepreka i ostvarenja prava na školovanje koja su svoj djeci zagarantirana. Suradnjom najboljih stručnjaka i praktičara stvaramo model edukacijskog uključivanja, provjeravamo ga brojnim projektima u svim područjima Hrvatske i evaluiramo njihove učinke. U javnosti i školama već su u većoj ili manjoj mjeri poznati neki ključni elementi modela: Mobilni stručni timovi, asistenti u nastavi, koordinatori za edukacijsko uključivanje u školama, supervizija asistenata…. A Učilište IDEM, koje smo osnovali provodi provjerene programe edukacija za učitelja, mobilne timove i asistente u nastavi.
Ipak nam je teško povjerovati da Hrvatska još nema osuvremenjeni provedbeni akt (pravilnik) u skladu sa Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama (2008),koji bi omogućio školovanje za oko 10% od svih učenika, s mnogo manje zebnje ,frustracija i neuspjeha.
Unatoč toga promjene se dešavaju. One potiču na ustrajnost u djelovanju. Prilažemo priču jednog „našeg“ tate.
Vaše dijete ne može u redovnu školu
Tu sam rečenicu čuo prije šest i pol godina, u vrtiću, prilikom preuzimanja dokumentacije kojom se djeca upisuju u prvi razred. Tom rečenicom započeo je moj put kao roditelja djeteta s ADHD-om, poremećaja u ponašanju. U vrtiću su nam lijepo rastumačili da postoje škole s posebnim programom i da u redovnoj školi naše dijete nema šanse. „Možda će izdržati 2-3 mjeseca ali onda ćete ga ionako morati prebaciti u posebnu školu“. Da bolje razumijete šok moje supruge i mene trebam spomenuti da u 6 mjeseci što nam je sin išao u taj vrtić nitko nikada nije zvao ili nam ukazao da postoji problem.
I što sad? Nakon oporavka od prvog šoka nazvali smo nekoliko osoba koje su nam pomogle da munjevito naučimo važne stvari.
Koja su prava našeg djeteta, kako postupiti, što je sve zapisano u raznim zakonima i pravilnicima, što je to individualizirani pristup, koje sve ustanove postoje… Učili smo jako brzo jer vremena nije bilo.
Jasno, upisali smo sina u redovnu školu, a kako ima ADHD impulzivnog tipa brzo je došlo do složenih situacija u školi. Ipak, imali smo podršku škole, jer ga nisu proglasili „zločestim“ već su uvidjeli da je to problem zbog kojeg smo pri upisu i donijeli rješenje o individualiziranom pristupu. Nekako smo progurali prvi razred, za što je jako zaslužna učiteljica koja je pozitivno formirala cijelo okružje u razredu ali i odlično prezentirala situaciju ostalim roditeljima.
Zahvaljujući udruzi Idem (danas CIP IDEM), mnoge stvari su se počele mijenjati nabolje i u drugom razredu u učionici sjedila je jedna osoba više – asistent u nastavi. Otada pa do danas mogu govoriti samo u pozitivnom svjetlu. Godine su prolazile, svaku godinu smo uspijevali dobiti asistenta za našeg sina. Najvažnije u svemu je velika podrška škole koja je na kraju sama počela birati asistenta među kandidatima koji su se javljali, uvažavajući specifične potrebe svog učenika.
Pri prelasku u više razrede, ponovo se vidi pozitivan pristup nastavnike. Neki šalju „ploče“ e-mailom kako bi naš sin mogao pratiti nastavu a ne trošiti vrijeme na precrtavanje s ploče (grafomotorika mu nije najbolja). Drugi mu izlaze u susret tako da umjesto da piše kontrolnu zadaću, odgovara usmeno. Sve su to detalji koji se savjetuju za takav (individualizirani) pristup, no ovdje je važno što su nastavnici tako i postupili. Iz iskustava drugih roditelja čija djeca imaju ADHD vidjeli smo da neke škole postupaju suprotno. Asistenta u nastavi doživljavaju kao „uljeza“ u učionici, nastavnici se drže svojih metoda i ne odstupaju „ni za pedalj“, dijete je u svakom sukobu po defaultu krivo itd.
Sve ove godine sin, supruga i ja smo bili uključeni u radionice IDEM-a, koje su bile organizirane tako da su djeca i roditelji istovremeno polazili radionice, jedni za djecu, a drugi za roditelje. Roditelji su imali priliku razmjenjivati vlastita iskustva i učiti jedni od drugih kako prevladati brojne izazove u odrastanju svog djeteta. Mislim da je to velika podrška roditeljima, kojima nije lako kad moraju uložiti toliko truda da bi njihovo dijete izvršavalo zadatke, koje druga djeca rade gotovo „automatski“.
Ukratko, premda hrvatsko zakonodavstvo garantira svakom djetetu pravo na redovnu školu,. bez velike pomoći CIP IDEM i škole to pravo ne bi mogli i realizirati.“
Pripremila.
Prof.dr.sc. Ljiljana Igrić, predsjednica CIP IDEM